CBAM više nije “samo” EU pravilo
Carbon Border Adjustment Mechanism (CBAM) je nova klimatska politika Evropske unije koja uvodi cijenu na ugljenik za određene proizvode uvezene na tržište EU. Njegova osnovna ideja je da se spriječi da industrija seli proizvodnju u zemlje sa slabijim ekološkim standardima samo da bi izbjegla troškove emisija.
CBAM se odnosi na proizvode kao što su čelik, aluminijum, cement, đubriva, električna energija i vodonik, odnosno na sektore koji imaju visok ugljenični otisak. Od januara 2026. mehanizam je ušao u puni operativni režim, što znači da se emisije sadržane u tim proizvodima više ne posmatraju samo kao ekološko pitanje, već i kao direktan finansijski trošak za izvoz u EU.
Za Crnu Goru, CBAM nije daleka regulatorna tema, već direktan signal da će se konkurentnost sve više mjeriti kroz emisije, transparentnost i sposobnost dokazivanja klimatskih performansi. Ovo je posebno važno jer se Crna Gora nalazi u procesu pristupanja EU i paralelno mora ubrzati usklađivanje sa klimatskim i energetskim politikama Unije. U praksi, CBAM znači da će izvoznici u EU morati da pokažu koliko je ugljenika sadržano u proizvodu, a EU uvoznici će za te emisije kupovati CBAM certifikate. To je mehanizam koji treba da spriječi “curenje ugljika”, odnosno selidbu proizvodnje u zemlje sa slabijim klimatskim standardima.
Šta to znači za Crnu Goru
Najveći neposredni pritisak za Crnu Goru dolazi iz energetike i sektora povezanih sa električnom energijom, jer je struja jedan od obuhvaćenih CBAM proizvoda. Prema dostupnim analizama, trošak za Crnu Goru bi mogao biti veoma značajan, a EPCG je upozorio da godišnji iznos može dostići i oko 191 milion eura, zavisno od cijena ugljenika i izvoznog volumena.
To nije samo fiskalno pitanje, već i pitanje modela razvoja. Ako izvozni proizvodi nose visok ugljenični otisak, onda će se njihova cijena na tržištu EU povećavati, dok će niskougljenične alternative postajati konkurentnije. Zato CBAM za Crnu Goru djeluje kao spoljašnji ubrzivač energetske tranzicije, a ne samo kao nova taksa.
ESG kao odgovor
CBAM i ESG nisu ista stvar, ali su sve više povezani u istoj poslovnoj logici. CBAM traži mjerljive podatke o emisijama, a ESG zahtijeva širi okvir upravljanja, izvještavanja i odgovornosti, uključujući klimatske rizike, energetsku efikasnost, lanac nabavke i verifikaciju podataka.
Za kompanije u Crnoj Gori to znači da “greenwashing” više nije održiva strategija. Potrebni su sistemi za mjerenje emisija, dokumentovanje potrošnje energije, praćenje dobavljača i priprema za nezavisnu provjeru podataka, što je već standard u EU izvještavanju i sve češće traženo i od kompanija izvan EU kroz njihove matične grupe i finansijske veze.
Prilika za poslovni sektor: Šta kompanije treba da urade
Iako CBAM djeluje kao trošak, on otvara i novu tržišnu nišu. Crna Gora može razvijati usluge u oblasti ugljeničnog računovodstva, ESG izvještavanja, verifikacije i savjetovanja za kompanije iz zemlje i regiona koje posluju sa EU. To je posebno relevantno za konsultantski sektor, reviziju, energetiku, inženjering i digitalna rješenja za praćenje emisija.
Posebna prilika postoji i za firme koje rade na obnovljivim izvorima energije, garantijama porijekla i upravljanju podacima o emisijama. Prvi korak je mapiranje proizvoda i aktivnosti koje mogu biti povezane sa CBAM obavezama. Drugi je prikupljanje podataka o emisijama, jer bez pouzdanih podataka nema ni kredibilnog izvještavanja ni planiranja smanjenja troškova. Treći korak je povezivanje CBAM strategije sa ESG strategijom, jer kompanije koje razmišljaju samo o usklađivanju propuštaju širu sliku. Pobjednici će biti oni koji emisije ne vide kao administrativni problem, već kao operativni indikator efikasnosti, reputacije i pristupa tržištu EU.
Crna Gora već ima obavezu da ubrza reforme u oblasti životne sredine, klime i energetike, a pregovarački proces sa EU dodatno pojačava pritisak da se standardi prenesu iz zakona u praksu. CBAM je zato i regulatorni i politički signal: klimatska tranzicija više nije “buduća tema”, nego dio sadašnje ekonomske realnosti. Za javni sektor, ovo znači potrebu za boljom koordinacijom između energetike, finansija, ekologije i privrede. Za privatni sektor, to znači da je vrijeme za ulaganje u podatke, mjerljive ciljeve i transparentnost već sada, a ne tek kada trošak na granici postane neizbježan.